Srce za Njega

19.01.2009., ponedjeljak

Zamolila sam Isusa

Još davno zamolila sam Isusa, da me nauči gledati Njegovim očima i je, naučio me je.
Naučio me je da gledam ljude poput Njega, da ne osuđujem, naučio me je da svaki čovjek ima svoju priču, svoju bol, svoje rane, svoje misli.
Naučio me je da je On u svakom čovjeku, naučio me je da gledam Njega u svakom čovjeku.
Ta škola nije bila lagana, naučila sam plakati zato jer drugi pate, naučila sam patiti jer drugi se vesele tuđoj nesreći, naučila sam se boriti za odbačene, jadne, napuštene, nepravedno osuđene, kritizirane i ostale na kojima se samo vidi da imaju maske radi svoje zaštite da ih više ne boli. I tako sam dobila u ovom svijetu status borca za nekog drugog.
Usput naučila sam izgubiti ljubav, ali ne ljubav da mene ne vole, nego ljubav da ju ja ne znam dati. Naučila sam se sakriti i ne dati ljubav jer ona jako, jako boli. I čim se malo otvoriš i predaš se nekome daš mu povjerenje, otvoriš se iako te voli na neki sebi određen način ljubav boli. Boli toliko da postaneš ono što za koga se boriš, ali ne vidiš ljubav jer je ne znaš dati.
Tako sam odlučila zamoliti Isusa da me nauči da volim i naučio me je, naučio me je davati sebe svakom biću, i tako sam izgubila ljubav prema sebi jer sam u toj školi zaboravila ili možda nikad nisam ni naučila voljeti sebe. Nisam vidjela da je mojoj duši potrebna ljubav i nisam shvatila da ju ona kao ni ja ne vidi i ne prepoznaje, kao ni moje tijelo koje je hram svega danog od Isusa, ono samo želi osjetiti i čuti ljubav na sebi prirodan način, ono želi čuti volim te, ono želi osjetiti volim te, ono želi zagrljaj, a samo četiri zagrljaja na dan potrebna su da preživi to tijelo, samo četiri ljudska zagrljaja.
A kako sam ja naučila voljeti druge, a ne sebe onda je i moja duša i tijelo reagiralo boli i to neizdrživom boli. Boli koja je praćena suzama, bol koja traži barem jedan mali pogled sa strane da joj bude lakše, jedan mali pogled koji kaže volim te.
Onda sam zamolila Isusa da me nauči da volim sebe i naučio me je, ali ja nisam poslušala.
Ja sam naučila voljeti sebe jer volim druge,naučila sam voljeti sebe jer sam prihvatila status borca za druge. Ali nisam naučila voljeti sebe da prihvatim ljubav, ne to nisam naučila.
Ipak zamolit ću Isusa,da me nauči da dajem ljubav, da je dajem da bi je mogla primiti.

- 20:01 - Komentari (5) - Isprintaj - #

10.10.2008., petak

Vrtlog ljubavi

Zar to nije fascinantno? Koliko god pričali o ljubavi, pisali kroz tisućljeća i ispjevali pjesama, ona nikako da se istroši, a nikako ni da ju obuhvatimo, definiramo, objasnimo, sintetiziramo, kvantificiramo i što ja znam što još sve ne. Stvar je vrlo jednostavna. Tamo gdje postoji ljubav tamo je Bog prisutan. I time je sve rečeno.

Svi smo mi u našim životima bili zaljubljeni, barem jednom, onako blesavo, da nam klecaju koljena i da se smijemo kada nikome ništa nije smiješno. Nataknuli smo si ružićaste naočale, kemija u našim tijelima je potpuno podivljala, hormoni ludovali i poglupili smo se za bar 20 posto. I kad to prođe, kad se probudimo, jer to jest san, pitamo se jel to ljubav? Rekla bih, da, i to je ljubav. Jer spremnost da prijeđemo kilometre da bi nekoga samo vidjeli, drhtaj u našem tijelu od slučajnog dodira, srsi od jednog pogleda... Da, i to je ljubav. Mnogi takvu ljubav pripisuju tinejđerskim godinama, tvrde da se zreloj, odrasloj osobi to ne može dogoditi... A ja tvrdim da može, čak i to. Letirići u trbuhu, nesanica, strašna potreba da se družimo, da dijelimo, da volimo ! Ma možda to i nije ta ista tinejđerska ljubav, ali je divna i obožavam biti zaljubljena, bila bih to čitav život, baš u tom stanju mašte, snova, nade, suza... Samo zato jer osjećam punom parom! I ne samo zato već zato jer kad sam takva ljudi oko mene se smiju, zarazan je to osjećaj, valjda neka luda vibracija prelazi na svih, svi oko mene postanu onako malo euforični, sretni i sjetni.. A meni ništa nije teško i dok radim dajem sve od sebe. Želim da moja ljubav i taj osjećaj bude savršena, a da i sve što činim bude savršeno. Kažu, takva je ljubav slijepa. Jest, za ružne događaje... ne želi vidjeti bol, plač, tugu... I u tom stanju ako to i vidim, hipersenzibilna sam, mogu plakati i mogu se smijati i sve, ama baš sve što činim, činim od srca. Osjećati u punini, primjetiti lastavice u proljeće, osjetiti miris mora, satima slušati lišće kako pjeva, uživati u jeseni pod nogama, raširiti ruke na vrhu nekog brdašca, vrtiti se i pjevati iz sveg glasa suncu i mjesecu, ne brinuti tko te čuje, tko te vidi jer tad si lijepa, ma što lijepa, najljepša, najsretnija i jedinstvena! Tada si takva kakvom te Bog vidi. Kao dijete, iskrena, zagrlit ćeš nekoga tko plače, ma tko to bio, borit ćeš se za pravdu pod bilo koju cijenu, sve ćeš dati za drugoga jer ti ionako imaš sve u svakom biću oko tebe. Kroz svako to biće Bog ti govori koliko te voli, govori ti - budi sretna, maštaj, pjevaj, skači, grli, gradi, luduj, tješi! I u svakom tom biću kojeg voliš, ti ustvari voliš samoga Boga jer naočale na tvojim očima daju da vidiš samo ono što je lijepo, ono što je dobro, ono što je Božje u svakome od nas.

I onda neka mi opet ti ozbiljni, zreli i odrasli ljudi kažu kako se ne smijem zaljubiti jer neću moći funkcionirati u ovome svijetu. Kao da ja želim biti u ovome svijetu, pih. Ionako se ne osjećam da njemu pripadam. Ni svijetu, ni vremenu... Ne mogu ja biti tu, takva kakva vi hoćete da budem, jer to nisam ja, moje oči stalno traže ljepotu, uši muziku, jezik slatkoću, prsti mekoću, tijelo toplinu...

Želim biti onakva kakva jesam, slobodna, ne brinuti što će biti sutra, živjeti za ovaj sada trenutak i u tom trenutku dati ono najbolje što imam.

Ma što ja uopće želim reći svime ovime? Da svaka ljubav koja zarobljava, stavlja na nas teret, ucjenjuje nas, straši, provjerava i što ja znam sve ne, nije ljubav, nema pravo tako se ni zvati. Zovite ju ugovorom između dvije osobe, sastavite članke, amandmane i anekse, ne zovite ju ljubavlju jer blatite njenu beskrajnu čistoću, oduzimate joj samo njoj svojstvenu slobodu, ne dajete joj da živi, da diše, da vjeruje, nada se, raste, eksplodira pod zvijezdama i da zaspe cijeli svijet.

Ako kome ovo nije jasno, pričam o duhovnoj ljubavi, tjelesna je dio neke druge priče. Uostalom nije me briga, zovite me djetetom, nezrelom, nedoraslom, emotivno nestabilnom, ma kako god hoćete, ja znam da sam Božije dijete, pa i neka sam sve što si vi mislite da jesam, ja sam sretna jer On me voli takvom kakva jesam. I sve što želim je rasti u Njegovoj ljubavi i da Njegova ljubav za druge raste u meni. Hm, tko zna što ću ostaviti ovome svijetu kad odem, možda samo traćak svijetlosti u nečijem srcu i smiješak na licu u sjećanju na mene. I to je dosta, ma što dosta, to je sve! Biti u nečijem srcu znači postojati. Bez ljubavi nema života.

N.

- 11:48 - Komentari (2) - Isprintaj - #

27.09.2008., subota

Pogled prema Bogu

Na rubu ponora, kad položim svako oružje, potpišem kapitulaciju i predam se neprijatelju, tada dolazi moj Bog, tada me spašava i vodi. Tek tada On mnome upravlja, radi ljubavi, bezgranične ljubavi. Zbog koje je dao svoga Sina, zbog koje nas ne napušta, zbog koje je ponio naše grijehe, boli, patnje, sve one koje mi sami ne možemo nositi. On me poznaje, zna koliko mogu, zna sve! I zato me i vodi, zato mi i dopušta patnju da ja sama spoznam svoje granice, ali važnije od toga, da spoznam svoju vlastitu snagu koju je On sam utkao u mene onoga časa kad me je stvorio. I da tada shvatim da vrijedim! Da se konačno zavolim! I da konačno shvatim što znači ono „kao samoga sebe“ u drugoj zapovijedi ljubavi.
A do toga je dug put, dug zato jer živimo na ovom svijetu prestiža, novca, celebritya i big brothera. Jednom riječju laži! I zato lažemo. Ne samo što lažemo drugima, to spoznamo, pa nam bude žao ili ne, nego najvažnije, lažemo sebi samima! Iz ovog ili onog razloga, iz sramote, iz grižnje savjesti, iz krive predodžbe o Bogu, zbog toga jer nas godinama uče – ti si bezvrijedan, grješan, blatan, nedostojan! Ma jesam ja bezvrijedna u odnosu na Boga, ali sam ja vrijedna Bogu! I iz poštovanja prema Njemu ne mogu i ne smijem ponižavati samu sebe jer time ne vjerujem u Njegovu ljubav.

A ta Ljubav želi našu slobodu, da spoznamo da zakoni postoje zato da nas usmjeravaju, a ne zato da ih se strogo kao slijepci držimo. Pa zar nam nije rekao da budemo kao djeca, da pitamo, da se smijemo da se radujemo! Cijelim bićem. Kakva su to djeca koja pognute glave čekaju da ih udari bič božji. To nisu djeca, to su opterećeni ljudi, to smo mi, ti, ja… I zato ako se ne ponašam u skladu sa zakonima iz čiste ljubavi prema Bogu, sebi i bližnjima, tada lažem! I to je najveća laž koja me udaljava od Gospodina.
Zato, neću biti licemjerna, neću poštivati zakone radi zakona. Neću lagati sebi, priznat ću si svaku svoju želju, ma koliko ona izgledala glupa i beznačajna za moju dušu, za moju vječnost! Jer mi si umišljamo kako u razgovoru s Bogom i u razgovoru s nama samima smijemo pričati samo o važnim pitanjima, o smrti, o vječnosti, raju, paklu, čistilištu. Ali ja sam tu, na ovome svijetu, tu je zasada moj raj, čistilište i pakao, ovo je zrak koji ja dišem, zbog nečije riječi moje srce krvari, zbog mojih frustracija osjećam se manje vrijednom… I ja to želim reći mom Isusu. I ja znam da On to želi slušati, kao što svaki roditelj želi slušati svoje dijete i njegovi mali problemi su njemu jako veliki i roditelj ih shvaća ozbiljno. I moji mali nevječni problemi su meni velika prepreka do vječnosti. I to je paradoks.

A kada dođem do dna svoje duše, kada ne zaobiđem niti jedan grijeh, ni prljavu misao, tada će moja pitanja postati drugačija, i tada ću u duši narasti dovoljno da odbacim potpuno ono što je svjetovno i da ostane samo čista Ljubav… Dakle pogled prema Bogu nije prema gore, već duboko dolje, u samo dno nas samih.

"Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. " Mk 24

- 19:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.09.2008., srijeda

Sve je tako jednostavno!!!!!!! „Love hurts“

Prije nekoliko godina dobila sam ponudu da radim na jednoj župi. Kako mi je osoba koja mi je to ponudila rekla da je župnik jako strog i da se boji da ćemo se posvađati s obzirom da sam ja jako „lajava“.
Moje riječi su bile: „Neka se posvađamo pa ćemo se i pomirit“ Sve ti je tako jednostavno! DA sve upravo tako naša je vjera jednostavna. Bog to nije zakomplicirao, mi ljudi smo zakomplicirali i vjeru i Boga i život. Sve nam je dano i sve je rečeno, a toliko polemika npr.oko jedne jedine riječi. Ipak mislim naravno da nauk puno pridonosi i da ga treba učiti, čitati i poštivati.

Ali život je tako jednostavan kad imamo Boga kada mu se prepustimo svim svojim bićem. Najbitnije riječi jesu sloboda i pouzdanje. Pritom ne mislim na slobodu u smislu izbivanja iz npr. zatvora, mislim na slobodu življenja nevezanosti na život, stvari, ljude, na slobodu govora, a naročito na slobodu duha. Kako sam već napisala negdje, iz slobode duha izvire sva naša sloboda, iz onog Duha koji u nama i s nama živi. Onoga koji nas vodi u život i to pravi život.
Sve mi je jednostavno, a pogotovo onda kada ne mrzim, kada nisam zavidna, kada u meni nema ljubomore,kada nemam laži, onda kada ne znam što je oholost i pohlepa i naravno onda kada nisam sudac, a to sve ne mogu ni imati, ako u sebi imam ljubav, ako ju nosim ako mi ona piše ne čelu, ako izvire iz mog pogleda, ako raširim ruke i primam u zagrljaj,ako podijelim osmijeh dragosti, razumijevanja, vjere, ako se ponašam onako bezazleno kao ovčica, ako se držim krotkosti iz Govora na gori.(Mt 5) „Oni će baštiniti zemlju“(Mt 5,5b),ako znam da sam siromašna Duhom, Duhom koji me vodi da ga tražim, ako shvatim da nisam ni gladna ni žedna pravednosti jer ju sijem dok baštinim zemlju koju mi je dao, jer živim u Njemu u Kraljevstvu Njegovom već sada. Ako to znam, onda znam da nije ni potpuno ali će biti jer će me utješiti što god proživila ovdje sada.
Stvarno ne znam iz kojeg razloga ljudi postanu zavidni i ne mogu reći zločesti jer to je samo jedan stvor, mi imamo samo zle čine a ako ih dijelimo onda postajemo stvorovi koji ne žele Boga. Našim činima ne samo fizičkim, prvenstveno psihičkim i duševnim, kompliciramo sami sebe, kompliciramo si život, u nama se tada rađa ljutnja i frustracije kao netko nam je napravio nešto, ali ne mi sami sebi radimo loše, sami sebi nanosimo bol zbog nekoga i umjesto da se veselimo tuđoj sreći, i da plačemo jedni s drugima mi činimo obrnute stvari.Postajemo zavidni, a biti zavidan nije jednostavno jer puno moraš razmišljati o onome kome si zavidan.
I molila sam za to da me Bog nauči da živim i naučio me je. Naučio me je kroz život kroz ovaj moj kratki period tu na zemlji, kroz svu patnju i bol, glad, bolesti, smrti, naučio me je da se radujem malom stvarima onima npr kad netko dobije dobru ocjenu od mene ma to nije bitno samo je bitno da je taj netko sretan i ja sam tada sretna. Naučio me je da ljude gledam onakvima kakvi jesu, da se radujem istini, a ne radujem se nepravdi. (1Kor 13)
Naučio me je da volim bez obzira na sve, naučio me je da svaki čovjek ima svoj put i svoj karakter svoj način razmišljanja, naučio me je da poštujem starce, ma ne zato jer su stari, nego zato jer su ljudi, isto kao i djeca ne zato jer su maleni nego zato da od njih učim i vidim što je sloboda bezbrižnosti. I tako sam počela živjeti, svi oni koji su zavidni na mene polagano su se odmaknuli, svi oni koji su ljubomorni vidjeli su da ne mogu ništa, a zauzvrat sam dobila prekrasne ljude koji me vole onako kako i ja njih, sasvim jednostavno, bez ograničavanja, bez oduzimanja slobode u bilo kojem smislu, bez polaganja računa jer samo je jedan kojem treba položiti račun i to nije Bog to smo mi sami sebi. Sami sebi trebamo priznati kakvi smo, i sami sebi trebamo priznati da si nanosimo bol i kompliciran život, a ujedno moramo shvatiti da oni koji su oko nas koji nas vole pate jer mi nismo sretni.
Da,zato mi je sada sve tako jednostavno, jer se Bog brine o meni, neću komplicirati, neću zaplitati klupka, pa se poslije pitati gdje je početak a gdje kraj. Živjet ću i dalje jednostavno i bezbrižno, pa što god bilo On će to izvesti na najbolje. A naučila sam biti i strpljiva, što je meni jako teško, usput sam ublažila slobodu svog govora, još samo da se riješim lijenosti, i bit ću savršenaJ.Ma da kako ne uvijek ću imati svoje mane, uvijek će mi se svašta motati po glavi, uvijek ću željeti nešto više ,jače , bolje, ali ja sam samo čovjek koji uči biti ponosan na svoje mane. Jer, vjerujem iz svakog grijeha se rađa znanje da to više neću ponoviti, da mi to škodi. Pa tako ujedno moram priznati svađala sam se sa župnikom, stalno, ali na kraju je to ispao naš način komunikacije ustvari smo se jako lijepo slagali i lijepo surađivali na župi.
I sad na kraju kada vidim da je netko zavidan na mene ja nisam sretna žao mi je te osobe jer ne vidi svoje savršenstvo i svoje darove, nego vidi mene,kao nekog ko je bolji i umjesto da teži za darima Duha i da slijedi jednog jedinog savršenog čije ime nije statičan glagol, čije ime ga ne ograničava, nego je aktiv oduvijek i zauvijek, oni slijede mene, mene čije ime je imenica oznaka za moje prolazno postojanje sada tu, oznaka za stvor takav kakav je a ni ne zna da koliko god mi je sve jednostavno u mojoj duši je patnja kao i kod svakog drugog čovjeka.“ Love hurts“ to sam ja.

- 12:37 - Komentari (1) - Isprintaj - #

23.05.2008., petak

Što to Bog želi Katolička zemlja!?

Mi smo kao katolička zemlja?
Ne želim pričati o broju ljudi koji idu ili ne idu na misu, a deklariraju se kao vjernici.
Ne želim pričati ni o tome kako krizmanici nakon primanja sakramenta krizme pobjegnu od crkve.
Ne želim govoriti ni o tome kako neki dođu u Crkvu samo po sakrament.
Znam da sve to i još puno takvih stvari je problem, ali mislim da je veći problem to što je institucija crkve zakazala. Jeli tako i u svijetu ne znam, ali kod nas sigurno je. No, prije nego što uletim duboko u ovu temu, moram naglasiti da nije zakazala samo crkva, zakazala je vlada HR.
Stalno slušam o nekim prosječnim plačama oko 4000-5000kn, a sve više i više vidim glad i bjedu. Iskreno ne poznajem baš previše ljudi čija je plača prosječna u HR ili nisam u tim krugovima ljudi ili ih je jako malo.
Poznajem ljude koji žive od minimalaca, poznajem samohrane majke koje se za svoju djecu bore iz dana u dan, poznajem obitelji koje svojoj djeci kupe lizaljke da se djeca nebi osjećala da nemaju poput neke druge djece.
Poznajem ljude koji su u kreditima radi neplačenih računa. (nisu ih željeli platiti)
Jučer gledam provjereno i kažu kako bi se trebalo odreći kava pa bi onda u mirovinu dakle uštedom od kave trebalo postati milijunašem, pa onda zatvaranje kredita i tako štednja i evo nakon toliko godina rada odricanja kave, cigareta, čokolada i malih sitnih radosti u mirovinu kad nas puknu sve moguče tzv. staračke bolesti mi bi trebali biti milijunaši. Pitam se nije li to malo apsurdno, da nam se život uz sav rad svodi na preživljavanje i odricanje i onda u mirovini sami sebe oslovljavamo sa "VI" i imamo za lijekove!!!???
Svaka čast provjerenom i ljudima koji to mogu, ali kad sve to uzmemo u obzir i počnemo se tako ponašati pitam se, gdje je dostojanstvo čovjeka?
Mislim da ljudi koji bi se trebali odreći kavice s prijateljima, već su se davno odrekli sokova vočnih kupova kolača itd, ipak je kava nekako najpristupačnija i čak možete birati mjesto gdje je jeftinija za kunu,kava se kod nas dugo ispija tako da onda sa svojim prijateljima možete sjediti negdje na nekoj terasi oko sat vremena i zaboraviti probleme ili popričati o problemima. party

Zaposlenost, ne zaposlenost lako je imati 15000kn plače i kupiti paprike od 18,00kn po kg ili ih takvi ne kupuju?
Slike i priče iz medija koje nam pokazuju da nismo jedini koji živimo na minimalcu od minimalaca, koji nemamo nikakvih prava, recimo da pokazuju pravu sliku života u HR, uspoređujuči se sa bračom slovencima oni su ipak vrijedniji od nas jer ih kao turiste moramo prihvatiti i ponašati se prema njima kao prema bogovima jer oni ostavljaju novac, a mi ne možemo uči u Sloveniju bez 30-50eura. (Možda malo zvučim ko Pervan) Ali kome ide taj novac? Imamo li mi obični smrtnici ikakve koristi od izgradnje cesta sa našim novcem. Imamo li mi mogučnost odlaska na more ili skijanje bez dizanja kredita ok luksuz. Glupo je dignuti kredit za odmor bit ćemo doma uz svoje račune i djete možda prisilne, a možda djete zbog vručine.
Ide dijete na izlet, da ide super, ali tko će nabaviti 2000kn za taj izlet kako ćete ne slomiti srce sebi i djetetu ako mu ne platite izlet.

I sad vas pitam, jel to Bog želi? Jel želi Bog da preživljavamo ili da živimo.
Nikako mi ne pašu savjeti koje često čujem budi strpljiv, budi marljiv, budi ponizan kad se sve to tako lijepo krivo interpretira na način dat će Bog.

Jeli to katolička zemlja ili je to zemlja uniformiranih valasti Armani odjela i crvenih pojasa.
Ne radu nedeljom, slažem se no ne zbog mise, ne zbog nerada, ne zbog dobitaka i odbitaka.Kažem ne radu nedjeljom zbog obitelji, zbog ljubavi zbog zajedništva. I dosta je komunizma žrtava komunizma, dosta je glupog i nepotrebnog prepucavanja oko prošlosti, dosta je mjerkanja koji su bolji ovi danas ili oni prije, dosta je okretanja u prošlost Bog je zaboravio grijehe kad ih se ispovjedi, želimo li biti slični njemu i živjeti po Njegovom nalogu trebamo naučiti zaboraviti i osvrnuti se na ovo danas. I rat sa srbima pao je u pozadinu od tog komunizma, ali nije pao na način samoubojstava, samosažaljenja. Za koga smo se borili za rasprave o komunizmu ili za mir i slobodu za bolji i kvalitetniji život, a baš zbog tog boljeg i kvalitetnijeg života branitelji i njihove obitelji su zadnji, samohrane roditelji ko su ti?. raspad braka uzrokovan je inače samo prevarom. Bitno je staviti hipoteke na kuće i zemljišta i prikloniti materijalne stvari Državi koja sigurno neće to dati nekome tko bi trebao kad bi mogao živjeti od toga.
Zar to Bog želi?
Iako Vam se čini da je ovaj post politički orjentiran, on je zapravo vrlo jako utemeljen u vjeri, on je utemeljen na dostojanstvu ljudskog bića. Jer ja vjerujem da Bog želi da s prijateljima pijem kavu, vjerujem da Bog želi da djeca idu na izlet i jedu čokolade, ja vjerujem da je Bogu važniji osmjeh zadovoljstva na našim licima, osmjeh kada si priuštimo kavu, osmjeh kada djetetu poklonimo nešto, osmijeh kada nam je pokriveno zdravstveno osiguranje, osmjeh kada dišemo punim plučima ovaj život, osmjeh kad se mladi vole, osmjeh kada smo okruženi zajedništvom, razumjevanjem, ljubavlju. Vjerujem da mu je to puno bitnije nego osmjeh skupih auta, osmjeh moči, osmjeh cesta,osmjeh iskorištavanja,ono zgrčite blago sebi na zemlji. Ili Mu je možda bitniji osmjeh kada se borimo za sebe i druge.
Ne nikako ne pozivam na rat i ustanak, pozivam samo na savijest, na suosječanje. Pozivam vodeće institucije da se postave na mjesto običnog čovjeka.
Što se tiče Crkve mislim da im je dosta zemlje, zgrada, i tome svemu sličnog oni trebaju imati ljude i davat ljudima, a ne im uzimati, oni ne smiju osuđivati, mogu samo kritizirati, ali ne naravno više komunizam, prošlost, oni trebaju stavljati kritike na sve ono što nije dostojno čovjeku, na sve ono čime se uzima dostojanstvo čovjeka, dostojanstvo života.
Sad vidim da je muka Isusova i sa strane Isusa u nama jer nas bičuju, ali i sa strane onih drugih koji su ga bičevali radimo i jedno i drugo, a On je to podnio za svih i neponovilo se više.
Punom parom naprijed, svaka bol nek vas podigne s osmjehom, svaka patnja nek vam je znak savršenog čovjeka u vama. Svako javno prepucavanje, laži, neistine itd neka vam bude smjernica da dublje pogladate stvar.
I nemojte ići na misu nedjeljom odite utorkom nedjeljom se radi, jer Bog nije završio svijet onog sedmog dana, On ga gradi i dalje zajedno s nama, zato nedjeljom treba raditi da bi bili na materijalnom dobitku, a to što je On zamislio da se nedjeljom gradi duh, ljubav, požrtvovnost, nada, obitelj, zrelost, zajedništvo, to ostavite za utorak ako ste u utorak slobodni, a ako su vaši najdraži s kojime trebate provoditi vrijeme zaposleni baš u utorak, onda u taj utorak razmišljajte o poslijedicama komunizma, a nikako, o posljedicama i stvarima naše vlade, nemojte razmišljati ni o tome kako ćete preživjeti mjesec, a još manje o onima koji nemaju i pijte kavu kod kuće jer tako ćete uštediti.
I još samo nešto za kraj znate za Calcutu, jeli, prekrasna zemlja ima sve ljepote prirode i Božjeg stvaranja, ali ima i simboliku prelaženja preko mrtvih ljudi kao preko nekih balvana koje je netko tamo stavio, da ta simbolika je istinita, a ta istina se širi sve više i više, a to nije Bog napravio.
Što Bog želi? Patnju, jad i bjedu i možda uz to glad, ali blaženi oni koji uz sve to šute.
Što Bog želi? da je odgovorni i glavni krivac za sve te nedaće? Za sve to što nam se događa iz čega se rađa, rasizam, mržnja zavist, kriminal iz gladi i nezadovljstva pa ne može duh opstati u hramu koji propada, ne može duh voditi slabog i nejakog čovjeka, ne može mu duh dati radosti i lijepi pogled na život, ako je neka obitelj gladna.
Zar Bog ne želi da ga duh slavi jer je dobar jer vas voli onakvima kakvi jeste, dao nam je talente ne da ih nosimo, nego da ih umnožavamo.
Što Bog želi da mu ostanemo dosljedni radi nas, želi da budemo sretni, želi da volimo, želi da se izgrađujemo, Bog jednostavno samo želi da živimo slobodno, nenavezano.
Ljubi bližnjega svoga kao sama sebe! Ups sigurno neki ne vole same sebe, pa prvo to moramo naučiti ne želi nikome ono što ne želiš sam sebi, a nemoj ni raditi ono što ne želiš da tebi rade. Pa tko zna kako sebe vole naši veliki ljudi koji vode ovu zemlju, ko zna kako sebe vole vođe naše zemlje.

I na kraju moram se ispričati Bogu ako je pomislio da ja uistinu mislim da je on kriv. Kao što je On meni rekao neboj se dijete jer sve je tvoje , tako i ja Njemu kažem neboj se Bože jer ja sam tvoja. Kriv si samo za to što dao si ljubav, a ja volim takvu tvoju krivicu i neću ti ju oprostiti kako je nebih zaboravila.

- 11:08 - Komentari (4) - Isprintaj - #

24.01.2008., četvrtak

Zapovjedi

Imam nekako čudni dojam da Božje zapovjedi shvaćamo samo u odnosu prema ti ili prema strahu od Boga, a nikako u odnosu prema ja.

Sve mi se više čini da vjeru doživljavamo kao nešto što jednostavno mora biti tako jer je Bog tako htio i mi moramo. U takvom razmišljanju vidim da nestaje ona dimenzija slobode duha.
Zašto sve činimo jer moramo, jer su nam drugi tako nalagali, jer smo možda tako naučeni od djetinjstva.
Činjenica jest da se podvrgavanjem drugome i nekim pravilima stavljamo u okvire da moramo biti baš onakvi kako netko drugi želi, jer ako nismo, duboko u sebi kao da znamo da ćemo ostati sami i to ne usamljeni ,nego baš sami.
Pod riječi vjera uvrstila sam sve pravila koja nam netko nalaže, ali sama vjera je duboko ukorijenjena u nama, čak nam je, mogu slobodno reći naravna, ona nam treba.
Mnogi ljudi odbacuju vjeru kao nešto nepotrebno, jer se bez toga može smatraju da su to samo neka pravila.
Točno svaka vjera ima svoja pravila, no međutim sva ta pravila nas stavljaju u okvire, ako ih ne shvaćamo i prihvaćamo sami u slobodnoj volji.
Držat ću se samo kršćanstva jer njega najbolje poznajem, a kako već duže vrijeme slušam sebe i druge ljude stalno čujem ne smiješ ne smiješ, ne smiješ i ne smiješ……
Pa onda se pitam zašto ne smijem, zato jer tako želi Bog ili Crkva ili tko zna ko već sve ne.
Moram priznati to me malo zabrinulo jer nisam niti u jednoj zajednici i nigdje ne pripadam osim Bogu i Njegovoj zajednici. I osjećam da sve smijem.
Dakle sad se tu nameće tih 10 Božjih zapovijedi jer ja sve smijem.

Znamo kada i pod kojim okolnostima je Bog dao zapovjedi,ali isto tako znamo da su sve te zapovjedi upotpunjene s one prekrasne dvije i da nema tih dvije u kojima je ovih deset ukorijenjeno onda bi stvarno tih deset bilo samo u odnosu prema ti ili prema Bogu, ali smatram da su sve one prvenstveno u odnosu prema ja. Baš zbog one Isusove zapovjedi Ljubi svoga bližnjega kao sama sebe. (Mt 22,39). Ako ne ljubimo sebe onda ne možemo ni drugoga, a da bismo naučili kako i da sami sebi ne bismo naškodili , vidimo da nas je Bog po ko zna koji put preduhitrio i dao Mojsiju onih deset.
Pošto smo mi ljudi skloni optuživanju, suđenju kritiziranju drugih nikad nigdje nisam čula da su zapovjedi radi nas samih i naše duše, a ne radi previla
Pokušat ću kratko objasniti tih deset.
1. zapovijed nije sigurno dana zato jer je Bog neki sebičnjak, nego zato jer sve drugo što nije postojano i ono što je od čovjeka izmišljeno stvara nemir našoj duši. To je npr. Gatanje oni vam kažu tako i tako, a vi onda izgubite vjeru jer ste zaokupljeni nečim što vam je neka gatara ili karte, možda kava rekla o vašoj budućnosti, sadašnjosti, ili prošlosti. Tako se stavljamo u okvire nečega izgovorenog što nas zarobljava, a Bog je samo htio reći da se okanimo takvih stvari i da budemo slobodni da nas ne brine sutra, da nas ne brine novac, da nas ne brine ljubav itd. jer kada je dao svoje ime rekao je da je tu i da nam ništa više nije potrebno, za sve se on brine, za sve on misli i ima ljubavi za svih nas.
O 2. zapovjedi mislim da ne trebam jer sam je objasnila u jednom prethodnom postu.
3. zapovijed Govori o danu Gospodnjem, pravila nalažu ne rad, odmor, odlazak na misu itd.
Moje mišljenje jest to da je ta nedjelja dakle sedmi dan stvaranja (subota). Ustvari dan za Boga u nama da se pročistimo od svih raznoraznih utjecaja koji nam tjedno truju dušu, uz to na misu ne bismo trebali ići zbog Boga, nego radi nas, nama je misa potrebna radi duhovne izgradnje, učvršćivanja stavova o izboru Isusa za našeg Boga i on je nas izabrao osim da budemo sretni i bezbrižni, slobodni izabrao nas je da zajedno s Njime gradimo svijet.
Taj svijet ne možemo i ne trebamo shvatiti u globalu nego svijet u nama i oko nas tj. onima bližnjima. Kad izgrađujemo dobro u sebi onda ga izgrađujemo i oko nas, prvenstveno u obitelji, postajemo primjer bezbrižnosti i slobode za čime ljudi pate i što stalno traže, tako im pomažemo, i uz to da im se posvetimo i da ih poštujemo, te naravno neizbježno da ih volimo slobodno onakvima kakvi jesu sami po sebi jer Bog tako voli. On od čovjeka traži da bude čovjek, biće u sebi za sebe i za druge. Tada se stvara zajednica na koju nas navodi
4. zapovijed. Da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji.
Obitelj ako je prava i normalan onda ona predstavlja sliku raja tj. Zajedništva, zato je to na zemlji, jer na nebu u stanju tzv potpune Božje blizine jest zajednica ljubavi.
Iz te zajednice ljubavi proizlaze zapovjedi
5.ne ubij, 6.ne sagriješi bludno,
Ubiti se može i riječima ne samo fizički, ali definitivno kada ubijemo nekoga riječima, djelom i propustom, može nam se to obiti u glavu ili nam se može javiti savjest, a ona jako boli. Što se tiče bludnosti odnosi se na iskorištavanje tuđeg tijela radi svojih potreba tu se ubijamo, ne poštujemo ,povrjeđujemo jedni druge, zar nam treba to? Mislim da ne, ipak nam je dovoljna ljubav jer po Pavlu ona sve nadilazi.
8.Ne reci lažna svjedočanstva pitanje je što se tu ima objašnjavati, e da ima ne trebamo lažno svjedočiti da bismo ispali face, ne trebamo lažno svjedočiti da bismo dokazali sebe. Negdje sam pročitala da čovjek dnevno minimum sedam puta slaže ,a da toga nije ni svjestan. No ponekad da bismo izbjegli laž potrebno je iskoristiti um i dar mudrosti pa tako izbjeći nešto što bi zasmetalo nama ili nekom drugom. Ponekad mislim da je i dozvoljeno lagati, kako bi
pomogli ili spriječili lažima veće zlo, i ponekad to sve ispadne tako dobro da nema savjesti, no to je već mudrost, a i neka druga tema.
9.Ne poželi tuđeg ženidbenog druga ( a dužicu? sretan

). nije to samo radi rastave braka, ili patnje drugog bračnog druga, mislim da ni ti ljubavnici nisu pošteđeni patnje u takvoj ljubavi.
A kad se sve sazna O moj Bože ne daj većeg zla.
Možemo mi željeti tuđeg druga i taj neki drug može željeti nas , ali Bog nam je dao tu zapovijed da bismo izbjegli patnju.
7.Ne ukradi hm mogao bi netko i tebi nešto. Ukrasti! Ne nanosi štetu o tome bi se radilo ,ali tu se nema šta previše filozofirati.
10.Isto je i sa stvarima tj slično nemoj željeti ono što nemaš jer imaš i više nego što misliš , želja za tuđim stvarima može samo boljeti.

Ok to su moja razmišljanja tko hoće može ih prihvatiti tko neće ne treba, moja prijateljica bi vjerojatno nadodala da je svaki dan Dan Gospodnji. U biti i jest jer svaki dan živimo tu jedni za druge i sami za sebe, a Bog nam je dao svaki dan i iznova daje.
U svemu tome mislim da je bit kršćanstva živjeti u slobodi i slobodno voljeti kada je to tako ne možemo pogriješiti, bitno je shvatiti da nam zapovjedi nisu dane samo radi pravila, nego radi ljubavi jer nas toliko voli da ne može poželjeti da patimo.

Neka te ništa ne zbuni, neka te ništa ne plaši,
Sve prolazi, Bog se ne mijenja.
Strpljivost sve postiže
Tko Boga ima ništa mu ne manjka: Bog mu je dosta. T.Avilska

- 21:34 - Komentari (3) - Isprintaj - #

24.11.2007., subota

Izađite na izbore! Glasajte po svojoj savjesti!

- 14:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.10.2007., nedjelja

NAŠ SVIJET

Često razmišljamo u kakvom svijetu živimo, kakvi ljudi nas okružuju, gdje se nalazimo i jeli to pravi put kojim moramo ići.

Čini nam se da je svijet otišao u neki veliki materijalizam koji je popraćen još većim egoizmom koji nam krade vrijeme i ima parolu: "Svako za sebe i samo za sebe".

Život nije lagan i kao da sve ne ide nekim svojim prirodnim tokom, A mi vjernici idemo tim nekim čudnim tokom života držeći se one uzmi svoj križ nosi ga i šuti.
Već sam negdje u jednom postu objasnila da nije svaka stvar koja nam je negdje na putu ili usput naš križ. Križ su stvari koje su nam nametnute ili darovane onom višom voljom koju naš um nikako ne može otkriti zašto je to tako i zašto se baš to tako događa.
Često čujem nemam vremena, moram raditi ili učiti ili prati suđe ili.... pa uz sve to ostane samo noć da se odmorimo, Noću se odmaramo od jurnjave za opstankom ili ispunjavanjem želja nekim ljudima koji nemaju i ne žele razumjeti ,čuti učiti ili darovati svoje dragocijeno vrijeme za nekog drugog pa moramo mi, a sve je to radi novca i moći,a ne radi ljubavi i ljudskosti.
Čini nam se da su dani sve kraći i da se nećemo stići ni odmoriti.Pa se i u snu žurimo i umjesto da se odmorimo ustvari se umorimo.

Uvijek preispitujem sebe i tražim u sebi uzroke ponašanja nekih drugih ljudi, i kad sam zakoračila u svijet odraslih nisam bila svjesna da postoje zločesti ljudi koji vam nanose štetu pa čak i ne zbog sebe, nego eto iz čiste neke valjda dosade ili zlobe koju u sebi nosimo.
Promatrajući ljude sve više vidim da su jako prazni i sve više vidim nehumanost.
Danas pričaju o svemu i to sve u nekoj žurbi bez konteksta ili čak i bez nekog prethodnog znanja upuštaju se u teške rasprave koje zatim kad ih lijepo pozudravite ne izvuku pouku, nego vam nanose zlo, a vi ste naivni i pokušavate pronaći razloge njihovog ponašanja da ih opravdate i noću ne spavate.
Dugo sam se mučila s time, no danas sam se sjetila one prekrasne i lijepe rečenice. "Budite kao djeca."
Trebali bismo biti bezbrižni i slobodni od svih tih materija i materijala. Bog nas neće ostaviti gladnima i nezaštićenima bitna je samo u odraslom svijetu slobodna volja kojom smo darovani i odlučiti se prepustiti Njemu. Trebali bismo mu prepustiti dugove koji nas vrte u začaranom krugu i ne možemo van, trebali bismo mu prepustiti strahove od otkaza, bolesti, patnje, samoće, nepravde.... ili bilo čega drugog.
Slobodnom voljom trebamo izabrati ne brinuti se i živjeti sa smješkom. Dijeliti osmjeh, on je ipak u materijalnom ovom svijetu jedini ostao besplatan jer ako bolje pogledamo i suze nam se danas naplate.One bi ustvari trebale biti platno sredstvo kojim otplačujemo dugove koje smo nanjeli svojoj duši ili nečijoj drugoj. Suzama možemo otplatiti i bol i tugu jer nas one isperu i isprate sve jade naravno s vremenom.No danas ne smijete plakati ne smijete ni pokazati da nešto osjećate. Pa čini mi se stoga da moramo postati roboti, jer ipak treba paziti kakav, kome i kada uputiti smješak, i on može biti poguban s obzirom da hodamo gradom s čeličnim licima. Dakle sve što učinimo netko će okrenuti protiv nas, ali zato treba biti kao dijete i ne brinuti se što netko čini, misli i razmišlja. Trebamo biti svoji i prepustiti te ljude Bogu.

Ima još jedna Isusova rečenica. Kad su Apostoli branili da djeca dođu Isusu pa im je rekao "pustite malene k meni".
Možda se u tom trenutku to odnosilo baš na djecu, ali sve više razmišljam da se odnosi na svih nas.
Vjerujem da svaka osoba teži za ljubavlju i da kad bismo danas ugledali Isusa u ljudskom obliku svi bismo naivni i oni malo manje naivni, pa i oni promišljeni pohrlili bezgraničnoj ljubavi u zagrljaj, jer ugledavši Njega postajemo maleni i svjesni svoje nemoći i nitko nam ne može zabraniti da mu priđemo niti mi ikome to smijemo braniti.
A ti maleni možda i ne moraju biti vezani sa krotkima odnosno bezazlenima. Može se to razumijeti i za one koji čine zlo i negativne čine pa zašto bismo se mi opterečivali sa takvima zar ih ne treba prepustiti Njemu On sigurno može vidjeti dobre stvari i sve će izvest na dobro po svakog.
Nemamo vremena previše razmišljamo o stvarima, previše analiziramo ljude previše se bavimo nacinalnošću, rasizmom, novcem i bjedom,riječima rečenicama,postupcima. Bavimo prošlošću, izgledom,vanjštinom, humanosti i nehumanosti drugih ljudi.
Iako često mislimo da mi ne sadržimo ništa od takvih stvari pogledajmo malo dublje u sebe i vidjet ćemo koliko smo puta izanalizirali prijatelje, roditelje, braću i sestre i još malo dublje ako uđemo u to i pogledamo naše odnose s bliskim nam ljudima.
Zbog tog nedostatka vremena, ne želimo,ne vidimo, ne osjećamo i ne razumijemo sami sebe, a ni druge.Time ne mijenjamo svijet, nego ga podržavamo da ostane takav kakav jest.
Vjernici, kojima nam sve to smeta ne činimo ništa. Možda mislimo da će se s Euharistijom ili nekim iscjeljenjem svijet popraviti i bit će onako kako nama paše.E pa neće! Ne možemo nikoga mijenjati ako taj ne želi sam sebe promijeniti, možemo svjedočiti svojim životom i mijenjati sebe.. Pa možda bismo mogli i mi koji se bojimo ponekad pustiti glas i reći nepravdu pa čak i našim crkvenim poglavarima, vlastima, poslodavcima, liječnicima i ostalima što naravno ne znači da ne poštujemo Hijerarhiju, ljude i pravila, ali nekad se moramo i boriti, no pogotovo moramo se boriti protiv zla. Mi vjernici ne smijemo nikada odustati,pa zadaća nam je činiti život boljim i lakšim sebi i drugima.
Živimo u onakvom svijetu kakvog gradimo jer stvaranje nije prestalo one nedjelje sedmog dana. Alat sam u Božjim rukama , pripadam Njemu i samo u Njegovom sam vlasništvu kao i cijeli ovaj naš svijet. Nemamo pravo ne imati vremena za prijatelje i kave, za roditelje i zagrljaje. Imamo pravo uzgajati svijet baštiniti zemlju,darovati ljubav, ali nemamo pravo sebe predati u ovisnost i potlačenost materijalizmu i egoizmu. Nemamo pravo dozvoliti da netko ili nešto nama vlada. Po Božjoj volji moramo biti slobodni jer jedino tako nećemo padati u očaj i nećemo se opterećivati stvarima,riječima, djelima. Jedino tako nećemo morati birati trenutak kada ćemo darovati osmijeh. Jer svojom slobodom pod vodstvom Božje milosti i ljubavi možemo stvoriti lijepši,bolji,čišći svijet u našem srcu i svijet u kojem živimo.

Ovaj blog uređuju i pišu dvije osobe. Jedna je apsolventica Poslovne informatike, a druga apsolventica Teologije. Uz srdačne pozdrave
Želomo Vam lijepši i bolji svijet i puno puno ljubavi i milosti od Krista kralja.

- 19:38 - Komentari (2) - Isprintaj - #

18.07.2007., srijeda

Što nam se to nudi. Čovjek nije otok

Pred mjesec dana udarna vijest, Dikan Radeljak izbacio Vlatku iz stana.
Nakon tog iscrpnog svakodnevnog izvještaja Gay parada u Zagrebu, pa nakon toga Višnjićevo dijete, pa sad opet Severina i njeni akti, pa sad Mamić itd itd.

Prošlo je već neko vrijeme otkada sam pisala jednoj TV da ih uz sve pohvale cijenim kao jednu od najboljih naših televizijskih kuća te sam im ujedno predložila i više znanstvenih, religijskih emisija. Ali naravno ništa od toga. Nisam razočarana valjda imaju svoje prioritete.
Ali sam razočarana da nam naši mediji prezentiraju poznate ličnosti i njihove živote. Ujedno kako se bliže izbori malo po malo shvaćam da su besplatne knjige, prijevozi i domovi kao i povećanje mirovina predizborna reklama.
Htjela sam ustvari reći, da se mediji bave točno onime što im se nudi kao nešto servirano, što oni nama onda moraju staviti na stol.

Zar nam takvim primjerima javnih života žele pokazati da je važnije biti lijep izvana. Ne želim ulaziti u probleme javnih ličnosti i stvarno me nije briga, ali me je briga da tv i novine čitaju klinci koji danas time gube vrijednosti, nigdje se ne govori o moralnim i ljudskim vrijednostima, nego o materijalnim.
Iz toga jasno proizlazi da je materijalna stvar na prvom mjestu pa se tako počinje razvijati procjena čovjeka po onome što ima, a ne što je, ujedno se javlja zavist i ljubomora onih koji nemaju pa se tako potiče "materijalna mržnja."

"Rasna diskriminacija" nam je jako dobro servirana homoseksualnim zahtijevima poput braka i tzv. seksualnog opredjeljenja. Zar se čovjek može seksualno opredijeliti jer su žene i muškarci npr. HDZ i SDP pa se slobodnom voljom opredjeljujemo za nekog od njih.
Od početka čovjekovog života postoje muško i žensko i možda sad tu možemo izbaciti ljubav i poštovanje ,ali nikako ne možemo izbaciti reprodukciju ili prokreaciju.
Da je Bog ili ako hočete Veliki prasak htio da budemo homoseksualci postavlja nam se pitanje bismo li dogurali uopće pa makar do srednjeg vijeka ili bi već izumrli.
Naravno da ne možemo izbaciti ni ljubav, ni povjerenje, ni poštovanje između dva partnera, ali ne možemo ni nametati da je homoseksualnost nešto normalno i usađeno u čovjeku.
Tko je homoseksualac neka je, ne smeta, nije ni bitno, ako ima u sebi vrijednosti moralnog života.
No međutim nije u redu da nam se to nameće kao nešto normalno pa je Gay parada nešto prekrasno. Naša djeca i penzioneri trebaju gledati skidanje i ljubakanje nekih "čudnih" ljudi nakićenih perjem na nekakvom trgu i prihvatiti to kao nešto što je sasvim normalno i prirodno za 21 stoljeće.
Heteroseksualci nikome ne nameću svoju seksualnost pa ni homoseksualci ne bi to trebali raditi.
Vjerujem da protiv diskriminacije homoseksualaca postoje drukčiji i normalniji i moralniji načini.
Naravno da je zabranjeno svako fizičko nasilje nad bilo kojom osobom, i nije ni u kome slučaju opravdano, pa tako ni nasilje nad homoseksualcima. Ali čini mi se da se njihova borba izražava nasiljem na heteroseksualni um i vrednote obitelji.

Višnjićevo dijete - Ma koga briga! Za to se trebaju brinuti Višnjić i majka te djevojčice, a ne cijela Hrvatska. Zašto se ne brinemo za napuštenu, izmaltretiranu, traumatiziranu,gladnu, bolesnu, odbačenu djecu. U medijima nema riječi o tome ili takve djece osim tu i tamo uopće nema u HR?
Ne ne krivim ja medije za to sve, nego cijelu tu našu vodeću strukturu koja jako lijepo živi, imaju aute,stanove, kuće, pa i satove, no je li to većina stanovnika u našoj zemlji ili?

Evo primjera svakodnevnog života. Neki dan čitam oglas za zapošljavanje nije bitno kojeg usmjerenja,ali kaže ovako: potrebna sss, dva strana jezika, poznavanje rada na računalu plača od- do što god to značilo.
Kaže se, danas, da su radnici jako dobro zakonom zaštićeni, ali zaposliti nekoga sa završenom školom i min tri do pet god. radnog iskustva je skoro nemoguće jer se nigdje se ne možeš zaposliti bez iskustva. Jer mora čovjek biti po nekim ustajalim pravilima ovog društva koje čini mi se ne cijeni ni dostojanstvo ljudskog bića, niti njegove vrijednosti.
Radnici danas rade bez marende, bez odmora, bez putnih troškova, bez slobodnog dana, ali rade jer se moraju prehraniti. To se zove društvena manipulacija običnim čovjekom.

Što nam to mediji nude politička prepucavanja i skandale javnih ličnosti.
O pravom stanju nas smrtnika, običnih ljudi nema ni riječi ili pokoja minuta i to je to. Rijetko gdje piše da našoj zemlji vlada glad, neimaština, nezaposlenost iz čega naravno proizlazi nezadovoljstvo i frustracije. Zatvaraju se sirotani zbog neplačenih računa, izbacuje ih se iz stana, socijalnu pomoč je teško dobiti kao i dobitak na Bingu ili Lotu.
Pravo stanje naših državljana jest da se živi u podrumima sa sustanarima po imenu štakor, po besplatnoj vodi koja teče kroz razrušene zidove, svaki dan još nekolicina prisilnih beskućnika, a da ne pričamo o jadu i bijedi onih koji žive na područjima zahvačenih ratom.Bolesnici koji ne mogu doći do lijekova. I naravno da tu u takvoj situaciji raste kriminal.

Naša zemlja je prekrasna i ima svoje vrednote koje je vrlo teško iskoristiti jer od toga nema kruha,pa time ni interesa naših seljaka pa postoji jako puno neobrađene zemlje, uvoza mesa i mlijeka.
Ali naša zemlja ima ceste jer se od turizma može lijepo živjeti ulaže se novac u izgradnju cesta, za to moramo odvajati ,plaćati pdv pa još plaćati cestarine, mostarine radi nekog održavanja da bi turisti kojima je jeftinije otići na ljetovanje u Tursku uživali u blagodatima naše zemlje. A tko to ima koristi od našeg turizma?.
Ima još puno stvari o kojima bi se dalo govoriti, ali sve u svemu vidi se da je pravo stanje prepucavanje oko nogometa, javnih skandala,i visoko državnih prepucavanja.
Još samo jedno pitanje. Evo Crkva je prisutna u medijima kao netko ko brani pedofile pa ju se stavlja na najgoru stepenicu postojećih institucija.
No čini mi se da se ni Crkva ne drži svog pravog poslanja.Nešto napišu pa nešto izbace u javnost, ali ne smijemo zaboraviti da ni crkveni oni veliki dužnosnici žive jako lijepo. Tu i tamo pokoji svećenik čini ono što treba. Dakle briga za siromašne i obespravljene. Mislim da nije dovoljno pisati pobudnice, enciklike i iznositi ljudska prava na papire. Treba djelovati sada i pomagati sada pa ako treba i svađati se sa državnim vlastima i to sve samo zbog čovjeka. Ne samo u HR, nego i u cijelom svijetu, jer gladnih i jadnih ima svuda. Naravno da u Crkvi ima lijepih i pametnih stvari dobrih dijela i djela milosrđa.
Ako se mi nazivamo nekom Katoličkom zemljom,onda vjerujem da se moramo držati one lijepe rečenice pomozi bližnjemu, a ne samo onog dijela rečenice iz GnG - Blago siromasima.
Dakle sve u svemu ne kritiziram institucije ,vlasti ili javne ličnosti u smislu njihovog postojanja i poslanja, nego u smislu njihovog ne djelovanja za dostojanstvo čovjeka kako pojedinca tako i čitavog društva. Ipak nije sve tako crno, ali je istinito. Isus je sam nahranio pet tisuća ljudi, a mi ne možemo našeg susjeda. Istina On je Bog i Njemu je sve moguće, ali On to nije činio zato što je Bog, nego iz ljubavi prema stvorenju i dao je primjer kako trebamo živjeti. To znači da nismo sami i da ne možemo živjeti sebično. Nismo stvoreni da budemo sami nego da ovisimo jedni o drugima oni koji su na vlasti u službi su naroda i za narod kao i oni koji rade razno razne poslove poput čiščenja cesta, trgovaca, liječnika,pravnika svi ti poslovi u službi su za čovijeka i društvo. Svaki taj posao ima svoj cilj i smisao i niti jednog ne bismo trebali podcjenjivati. Zato ću završiti ovaj razočaravajući post samo naslovom knjige Thomasa Mertona "Nitko nije otok" i porukom svi smo tu jedni za druge i ovisni jedni o drugima.

- 22:01 - Komentari (2) - Isprintaj - #

05.07.2007., četvrtak

Kist

Danas sam imala poprilično težak dan, put u Sloveniju koji je bio ispunjen lošim vremenom i temperaturom koja je varirala od 30 stupnjeva do smrznutih 9. Bilo je danas i suza, nečijih koje su mi proparale srce, iako ništa teško, no suze onih koje voliš bole pa makar bile i nama bezrazložne. I dok sam putovala kući, kiša je padala i stajala, od sve te zbrke mislila sam na Isusa, spominjala se onoga „Dođite k Meni, svi vi koji ste umorni i ja ću vas okrijepiti“ i molila sam Ga utjehu, molila sam Ga da mi olakša tu tugu. I meni i mojoj dragoj osobi. Pojavila se prva duga, preko čitavog neba. Mislila sam na Nou i na simbol duge, sama, zaokupljena svojim mislima, i pitanjem da i i ta moja draga osoba vidi to isto nebo i da li i njoj nosi mir i ljubav kao i meni. Nakon nje pojavila sa druga duga. Pa se nebo obojalo s lijeve strane rozom bojom, ispred mene blještavo plavo, a zdesna žuto. Nebo je mijenjalo boje, oblaci su svaki od njih bili u nekoliko različitih boja, u njihovim oblicima moglo se je svašta razaznati, ispunjavao me mir. Odlutala sam u mislima od društva, prepustivši se toj ljepoti. Najljepše nebo koje sam u životu vidjela, prošarano kistom savršenog umjetnika. Tu i tamo sam začula poneki uzdah od mog društvanca jer nije bilo moguće ne zamijetiti tu predivnu sliku koja nas okružuje. I tada, nekako u polusnu, onako utonula u meditaciju – ah, odjednom shvatim. Bog je za mene obojao nebo svim bojama. Za mene, i meni slične, za one kojima je potrbna utjeha, za one kojima je potreban zagrljaj, zagrlio nas je i pomilovao svim bojama, a poljupce prenio dugom. Zastadoh...

Hvala ti Isuse što liječiš moje ranjeno srce...

- 00:11 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.